Povratak priče – trijumf ironije – pogled žene
Veliko natjecanje kratkometražnog filma Animafesta 2026.
Djevojka s bisernim suzama / The Girl Who Cried Pearls
Klasično ispripovijedane fabule, podsmješljivi pogledi na društvene i psihološke nedaće suvremenog življenja te originalne ženske perspektive među istaknutim su obilježjima ovogodišnjeg Velikog natjecanja kratkometražnog filma – najprestižnije konkurencije Animafesta Zagreb u koju su Aleta Rajič, Niko Radas i Daniel Šuljić uvrstili 37 od preko 1000 prijavljenih djela. Srećom, to je tek malen dio cjelovitog repertoara Animafesta 2026 koji čini više od 300 radova iz 47 zemalja. U nadmetanju za Grand Prix, u kojem će neki filmovi biti premijerno prikazani svijetu, drugi prvi puta zaigrati izvan domovine, a treći upotpuniti impresivnu festivalsku nisku započetu u Cannesu, Veneciji, Berlinu, Annecyju ili Ottawi, boje domaće kinematografije predstavljat će Priredba Ane Horvat (Umjetnička organizacija Anima) i Težnja Krešimira Perneka (Zagreb film). U paleti autora koji će svoju oskarovsku kvalifikaciju tražiti putem zagrebačkog Velikog natjecanja nalaze se i nekadašnji Animafestovi pobjednici Yumi Joung, Georges Schwizgebel, Saša Svirski i Joe Hsieh, kao i druge domaćoj publici već dobro poznate festivalske ikone.
Šarenu karavanu predvodi Oscarom nagrađeni kanadski lutka-film Djevojka s bisernim suzama Chrisa Lavisa i Macieka Szczerbowskog – filigranski dizajnirana, glasom Colma Feorea popraćena, bajkovita, ali u stvarno povijesno vrijeme ukotvljena priča o siromaštvu, pohlepi i teškim izborima. Impresivan prikaz montrealskih ofucanih, sirotinjskih eksterijera i detaljno oblikovanih interijera s prijelaza stoljeća postignut je podjednako vrhunskim osvjetljenjem i scenografijom od "nađenih" materijala (poput promočenog kartona ili četki kamiona za čišćenje ulica). S inspiracijama u rasponu od Dickensa, Andersena i Frankensteina, preko perzijskih i indijskih bajki te sakralnog kiparstva (dizajn lutaka), do Mana Raya i braće Quay, Djevojka s bisernim suzama ujedno je i suptilno feministički film te alegorija o snazi pripovijedanja.
Djevojka koja obećava
Meditativna biografija vijetnamske školjkarice Djevojka od vode s rasponom od mladenačke ljubavi do duboke starosti finim, impresionističkim koloritom i svjesno usporenim pokretom portretira jedan priobalni život. Nagrađen francuskom nacionalnom nagradom César i prikazan u Cannesu, film Sandre Desmazières posveta je autoričinu podrijetlu i sveobuhvatno djelo ženskoga iskustva: u zajednici, krajoliku, obitelji i samoći. Likovna i audiovizualna umjetnica Ana Horvat u Priredbi također iznosi osobnu priču smještenu u doba poznog socijalizma, ali s mračnim podtekstom prvog susreta djeteta s ljudskom odvratnošću. Ostvarena estetikom dječjeg crteža i perspektive, primjerenima uspomeni djevojčice na pionirske dane, Priredba tako i stilom podcrtava potresnost svoje teme. Onkraj nje, film uspostavlja i zanimljiv intertekst sa zamišljenim i nikad potpuno realiziranim ciklusom o socijalističkim ritualima dokumentarističkog klasika Petra Krelje. U varijetetskom miljeu međuratne Njemačke zatičemo, pak, gimnastičarku bez nogu – čistačicu koja dobiva priliku "egzotičnom" točkom obuhvatiti cijeli grad. I avangardna prostornost i društvenokritička tematika filma Karla i njezine noge Christopha Büttnera naslonjene su na weimarski kontekst radnje i autorov inkluzivni ethos, dok mu starinska crno-bijela crtačka estetika postignuta kombinacijom 2D-a i 3D-a odražava težnju k analognom stilu postignutom digitalnim sredstvima. S druge strane, brazilski film Kako se rađa rijeka (r. Luma Flôres) jedan je od onih klasično lijepih, koloristički izrazitih "animiraca" koje festivalska publika rado gleda. Djelo je to koje aluzivno i poetski povezuje brjegove i doline ženskoga tijela s elementima okoliša, smjerajući govoriti o identitetskom i spolnom sazrijevanju te prihvaćanju queer identiteta. Minijaturna adaptacija istoimene knjige slavne glumice Sarah Bernhardt (točnije, njezine prve stranice) Muško srce (r. Chloë Danguy) duhoviti je, pak, i u zaključku fantastični osvrt na gnjavatorske muškarce koji djevojci u vlaku ne dozvoljavaju da u miru čita.
Korejka Yumi Joung svojim osobitim crno-bijelim crtačkim stilom iskrojila je u Cannesu već prikazane Naočale – začudno paradoksalnu oftalmološku dramu pogleda na samu sebe, koja u odnosu na raniju autoričinu poetiku iznenađuje i snažnim odmakom od scenografskog minimalizma. Tradicionalni i 2D crtež, animacija lutaka i objekata bili su, pak, potrebni Markusu Tangreu za priču o ženi koja pomišlja na avanturu sa zločestim dečkom i posljedičnu rastavu: prikazan na Sundanceu, Ivar je isprva film o snažnoj odbojnosti, ovdje danoj kroz ironiziranu grotesku, a potom o emocionalnim sinusoidama dugotrajnih odnosa.
U polje karikature pojavno pripada i španjolski film Takav vam je Pinchu (r. Carmen Córdoba González) – rad o ozbiljnoj temi neugodnog iskustva protagonistice s pervertitom kojemu društveni krug povlađuje, no koji također nije lišen ironijskog kodiranja u vidu psećeg parnjaka i grotesknih transformacija. Slikarska, poetsko-psihološka studija tijela i s njime povezanog identiteta temeljena na fluidnim preobrazbama, snažnom dojmu karnalnosti i boje te fragmentima osobnih sjećanja, Jednom u tijelu Maríje Cristine Pérez González elegija je o punašnoj djevojci, njezinoj obitelj i sumnjama. Film koji sretno kulminira u samoprihvaćanju prikazan je na Sundanceu, u Locarnu i Torontu. Márija Kralovič u Turistu je s prividnom zluradošću, a zapravo suosjećajnom ironijom popratila zgode i nezgode također punašne, pohotne amaterske izviđačice za koju priroda najprije predstavlja prijeteći izazov, da bi joj se potom predala u karakterističnom "povratku iskonu". Njezin dominirajući, nespretni suprug pribavlja pritom filmu metaforički potencijal čitanja na pozadini buđenja strasti u ustajaloj vezi, ali i ovisnosti / osamostaljenja od toksičnog odnosa.
Kiril Hačaturov donosi Kao u bajci, fabulu o sve samo ne bajkovitom povratku mlade žene u rodni grad, u kojem ona ipak pronalazi utjehu u sadržajno teškim i znakovitim, ali emocionalno bezizražajnim interakcijama s vršnjacima i majkom, a koje su pritom i jasan komentar na suvremenu Rusiju. Svoj specifični, referencama (ovdje na Millaisovu Ofeliju) premrežen 3D stil nesavršenih računalnih modela izduženih ekstremiteta i širokih bokova redatelj je prethodno na Animafestu predstavio filmom Goli, kojim je 2020. pobijedio u studentskoj konkurenciji.
Strano tijelo pripovijesti
Tajvanski redatelj Joe Hsieh u novom filmu Bogomoljka ostaje vjeran žanrovskim obrascima horora kojima se proslavio. Iako je riječ o 2D, a ne kolažnom filmu kakav je bio Animafestov pobjednik Noćni autobus, Hsiehov stil ponovno naglašeno distingvira likove i njihove blago ukočene kretnje od raskošnih pozadina na način koji sugerira upravo tu tradicionalnu tehniku. Priča filma prikazanog i u Veneciji prati monstruoznu ženu-bogomoljku u potrazi za ljudskim mesom potrebnim za prehranu djeteta koje živi u bazenu napuštene klinike. Bogomoljka kroz priču o podrijetlu i kraju ove krvave situacije nudi i promišljanja o temama roditeljstva, samožrtvovanja i objektivizacije ženskoga tijela, ali može ju se "konzumirati" i kao čisti žanrovski flick. A u žanrovskom bogatstvu Velikog natjecanja ove se godine ističe i ritmom i zvukom intenzivna, u retrofuturističku distopiju ambijentirana Težnja Krešimira Perneka. Paralelnim, narativno razlomljenim pričama o svinjoglavim ljudima svjetlećih očiju u trima temeljnim bojama (plavoj, žutoj i crvenoj, koje se postupno razigravaju do pune palete finala) ona komentira pošasti poput konzumerizma, ovisništva i imperativa zabave (na koje često gledamo "tunelskim vidom"), kao i nagone žudnje, straha i nasilja, tj. obračune s osobnim demonima. Težnja počiva na upečatljivom dizajnu likova i pozadina, tj. svjetotvorstvu u maniri najvećih majstora stripovskog i animiranog SF-a.
Kao i prethodni film Joachima Hérisséa Oderana (Animafest 2022), Haljina od mesa iznimno je visceralan lutka-film čiji je pristup oblikovanju usklađen s fabulom. Skrpane lutke priliježu, naime, uz priču o starom krojaču koji odbija prihvatiti nove trendove, vlastito starenje i ženinu smrt. Iako se zaplet komotno smješta u polje gotičkog horora, film o patološkom strahu od odlaska bližnjih, gubitka relevantnosti i samoće ističe se prije svega svojom dirljivošću. Tehnika izrade lutaka, mjesto radnje (močvarna koliba uz "rijeku života") i fantastični tretman vremena također su u kontinuitetu s autorovim prethodnim radom, a opsesija glavnog lika poneke bi mogla podsjetiti i na Andersonovu Fantomsku nit. Možda i najšareniji, koloristički najbogatiji horor ikada napravljen izvan Japana Stidljivi bog, kojim je debitant Jocelyn Charles (ranije poznat po spotovima za npr. The Weeknd-a) privukao pozornost i na festivalu u Cannesu, oživotvoruje strahove koje dvoje mladih crta tijekom putovanja vlakom. Kada se u priči još pojave mesmerizam i s njime povezana eshatološka problematika, postajemo sigurni kako je ova punokrvna fantastična animirana novela, s neizrečenim poeovsko-lovecraftovskim (autor, naime, navodi samo Arija Astera i Jordana Peelea) i anime inspiracijama, događaj koji se ne propušta. Miješanim tehnikama crteža, digitalnog kolaža i računalne 2D animacije koje mu omogućuju originalni, u likovima gotovo siluetni, a prostorno pretapajući stil Alex Boya realizira još jedan horor, ali u podžanru zombi-apokalipse i satiričkog predznaka – Krušni mrtvaci. Prikazan u Cannesu i Annecyju, film ocrtava napore junakinje da spasi brata pretvorenog u zombija konzumacijom GMO kruha. A iako nije riječ o hororu, Bugari Vladislav Ivanov i Ivajlo Zaharijev ekranizacijom Bulgakovljeve kratke priče "Na telefonu" u mahom monokromatski rad Samoća, snijeg i borovi također su se dotakli "stranoga tijela": onoga koje će ionako dramatični telefonski razgovor ljubavnika učiniti još napetijim.
Ugriz stvarnosti
Armenka Natalia Mirzoyan u dokumentarnom lutka-filmu Zima u ožujku pripovijeda o bijegu mladoga para iz Rusije nakon početka rata u Ukrajini. Korištenje šavova i konca kao pisma i crteža, a tkanine kao podloge za povremene dvodimenzionalne ilustracije, te simbolička upotreba drugih materijala i objekata izdvajaju Zimu u ožujku od uobičajenih manira lutka-filma – mada su i one (poput tretmana vate kao snijega ili dima) vrhunski izvedene. U tradiciji angažirane animirane dokumentaristike koja pomaže posredovati inače neprikazive političke ili psihološke aspekte prošlosti i sadašnjosti, Zima u ožujku tako se odmah svrstava u red modernih hibridnih klasika kakvi su Slika koja nedostaje, Crulic ili 1970. Djelomično rasprava o psihološkim implikacijama računalnog koda (sasvim u skladu sa suvremenim trenutkom umjetne inteligencije), a djelomično osobna priča o odnosu s virtualnim psom, Idu li virtualni ljubimci u raj? (r. Carlo Galbiati) eksperimentalni je dokumentarac koji se, uz pomoć već pomalo zaboravljene tehnike machinime i arhivskih umetaka, osvrće na djelovanje tvrtke PF.Magic čiji su programi poput Dogz i Catz 1990-ih stvorili vjernu sljedbu korisnika snažno povezanih s virtualnim ljubimcima.
Vizualno impresivna ekološka parabola Zacharyja (Zaka) Margolisa Kako se hoda prati magnetni čudovišni entitet koji u sebe integrira otpad i druge materijale na putu od šume, preko grada, do mora. Računalni 3D film američkog autora s pozadinom u videospotovima (npr. za Unwound) pojavno evocira najbolju stop-animaciju, uz digitalne mogućnosti "oslobođene" kamere koje omogućuju da se Kako se hoda shvati i kao ironijski komentar na osobni rast i razvoj.
Autokar Sylwije Szkiladz priča je, pak, oživljene mašte i uspomena iz očišta osmogodišnje Poljakinje koja 1990-ih autobusom putuje u Belgiju. Autorici polazi za rukom u bajkovito prikazanu dječju perspektivu (putnici su antropomorfne životinje) i potragu za izgubljenom olovkom uplesti presjek poljskog društva u permanentnoj migraciji (razdvojenosti obitelji), estetikom slikovnice istaknuti neiskorjenjivost sjećanja i priča, a hrvatskog gledatelja podsjetiti na H-8… Iz malo poznate malteške animiranofilmske kinematografije stiže nam Mizofonija (r. Michelle Gruppetta), rizografski film o naslovnom neurobihevioralnom poremećaju (intoleranciji na određene zvukove poput šmrcanja, kašljanja, mljackanja, bušenja…) koji progovara i o općenitom prodoru zvučnog zagađenja u privatni prostor. Redateljicu-debitanticu za ovaj dominantno narančasto-plavi film nadahnulo je preseljenje s Malte u Dansku koje joj je pomoglo osvijestiti buku njezine gusto naseljene domovine.
Zanimljiv zasebni topos ovogodišnjeg Velikog natjecanja čine i tri filma o suživotu u stambenim zgradama. Žarkim bojama klasičnog slikanja na papiru koje joj omogućuje dinamične i kreativne transformacije kadrova i likova Finkinja Jenny Jokela u Slonu u kući meandrira stanovima i katovima prateći njihove mirise, zvukove i poglede. Nagrađivani zvuk filma i inače impresivnog festivalskog puta obilježen je zborskom glazbom koja dodatno podcrtava izluđujuće, prisilno komunalno iskustvo urbanog življenja, no koje je sposobno i nasmijati te se naposljetku smiriti u prihvaćanju čovjekove ipak društvene prirode. Nesvakidašnje frontalno kadriranje suživota, osobnosti i tajni intonirano je također u prvenstveno humornom tonu Fasade (r. Elise Kruusel) čije se raspadanje može shvatiti kao metafora društvenih maski koje skrivaju nesigurnost, sram, žudnju ili zlobu, ali se u nekom trenu nužno osipaju. Uz to, Fasada je pravi raj za ljubitelje mačaka. Bugarska Balkonada Ive Tokmakčijeve, plavo-ružičasto-bijeli film klasično lijepe, reducirane crtanofilmske estetike te isprva neorealističke, a potom simbolističko-plesne naracije, prikazuje, naposljetku, ljetno jutro stambenog kompleksa kroz mnoštvo detalja, pogleda, rakursa i planova. Dolazak oluje vodi nas, potom, u nove oblike glazbenog, motivskog i emocionalnog preplitanja.
Francuska igrano-rotoskopska drama 14:14 h (r. Luciano Lepinay) film je o dubokim posljedicama sveprisutnosti kamere i Tik Toka u svakodnevici i svjetonazoru mladih ljudi. Otkriva emocionalnu prikraćenost, bullying i kompenzacijsko voajerstvo te nesklad između virtualnih i stvarnih identiteta, sve u nesretnom spoju s univerzalnim tinejdžerskim problemima snažnog seksualnog nagona i povodljivosti za opijatima. Ono što film, međutim, izdvaja od uobičajene teme nisu tek njegovi povremeni onirički prizori, već kontekst – riječ je o adaptaciji istoimenog kazališnog komada Davida Paqueta s tragičnom kulminacijom. Tematskom kompleksu adolescencije pripada i Čudnovati duh mladosti Franka Terniera u kojem je, uhvaćen između čežnje i straha u fragmentiranom svijetu na zalazu, mladi Anton sa svojom vjernom depresivnom sjenom osuđen na promatranje aktivistički raspoloženih vršnjaka-grafitera. Film je to kojem rotoskopija provedena izrazitim crtačkim, "flomasterskim" stilom i nerijetko nadrealistička scenografija pribavljaju posebnu estetiku, sukladnu svijesti i položaju mlade osobe u predapokaliptičnom trenutku, izazvanom koliko ekološkom katastrofom, toliko i grijesima predaka.
Načini modernog smijanja
Razigrano karikaturalni Kozmonauti Lea Černica obrađuju svemirsko krstarenje kao fetišističku, orgijastičku grotesku prepunu falusa, dojki i stražnjica, ali su usprkos takvoj, pomalo plymptonovskoj pojavnosti, eksplicitnosti i ironičnoj, humornoj intonaciji ustvari film o usamljenosti (manjku ljubavi), ispraznoj tjelesnosti i pošasti masovnog turizma. Kozmonauti će, međutim, svojim neodoljivim intenzitetom zabaviti i one gledatelje koji su i sami u potrazi isključivo za (audiovizualnim) uzbuđenjem. U umirovljenički dom smješten je, pak, nježno-duhoviti nizozemsko-belgijski rad Mrmorenje Janneke Swinkels i Tima Frijsingera. Iako je transformacija junaka u pticu nedvosmislena alegorija na otkazivanje tijela i smrt (čemu doprinosi i dizajn lutaka od spužvastog materijala), atmosfera i blagost filma čine čak i takvu tematiku lakom za gledanje. Još jedan humoristični lutka-film, Molim te Anne Mantzaris, putem narativnog pristupa kriški života cilja uobičajene mete suvremene otuđenosti (korporativni i romantični sastanci, Tik Tok, mobiteli, supermarketi), ali se potom iskazuje suosjećajnim naklonom prema nepreglednim pejsažima osamljenosti. Karakteristično sjevernoeuropski film, naime, formalno distancirano promatra kroničnu unutarnju pustoš na pozadini indiferentne okoline, da bi preko više ili manje cringe zagrljaja stigao do kolektivnog plesnog odbacivanja pošasti suvremenog življenja.
Paradoksalna irska humoreska Čaša gorkog (r. Conor Kehelly) u svojem ribljem oku sadrži, pak, dovitljiv prikaz alkoholne "logike" koja odjednom eksplodira u neobičnu odiseju s potencijalom dublje introspekcije. Na svoj način humoran je i kineski film Okus piva (r. Xie Li), začudno minimalistički dijalog zmijolikog oca i sina nogometaša u kojem se ogledaju pitanja javnog statusa i odnosa u obitelji, sazrijevanja i odustajanja od života.
Okrutna ljepota
Legendarni Švicarac Georges Schwizgebel, dobitnik Animafestove Nagrade za životno djelo, u Slici Doriana Graya prizore iz Wildeova predloška pokreće i pretapa uz pomoć svojih prepoznatljivih akrila i klasičnoglazbenih naglasaka. Razmjernu novost predstavljaju otvaranje i zatvaranje filma, realizirani kao višestruki ekrani, tj. likovne polifonije. Prošlogodišnji Animafestov pobjednik Saša Svirski vraća se s međunarodnom premijerom Neidentificiranih neletećih objekata (NNO) (nacionalnu je imao na Berlinaleu) – filmom u kojemu fiksacija na sortiranje i apsurdistički tretman objekata i njihove (ne)upotrebljivosti po uzoru na avangardne poetike "izama" ustvari progovara o nefunkcionalnosti zatvorenog poretka i njegovom gubitku monopola na znanje. U odnosu na prethodne autorove eksperimentalno-filozofske, angažirane računalne 3D filmove, estetika je ovdje više grafička, crtačka, premda su zadržani i povremeni video umeci.
Klasičnom cel i 2D digitalnom animacijom te rotoskopijom Tinitus #3 u dominantno crno-bijelim nijansama iznosi introspektivne, ikonografski asocijativne ili alogične (ne i apstraktne) osvrte na neugodne misli. Talijanski veteran Michele Bernardi film je ostvario kao vizualnu poeziju svevremenske likovnosti koja se, u skladu s naslovom, u bitnome oslanja i na eksperimentalni zvuk te glazbu. Ovaj teško prepričljiv, ali upečatljiv film bit će jedan od istaknutih kino-doživljaja ovogodišnjeg Velikog natjecanja. Isto se može reći i za kolumbijsko-francuskog autora Nieta, koji je nakon spektakularnog rada Progutati svemir (Animafest, 2022) temeljenog na stvaralaštvu japanskog umjetnika Daichija Morija novi nastup u Velikom natjecanju zaslužio filmom Um – ništa manje impresivnom, pomaknutom i intenzivnom ptičjom teogonijom koja se ponovno oslanja na patchwork istog umjetnika, antropomorfna stvorenja i tehniku emakija (horizontalnog svitka), ali i apokaliptično-distopijski prizvuk, rasprskavajuće pernate iznutrice i – jaja.