Robert Morgan autor je možda najkontroverznijeg filma iz programa Animafesta 2012. Bobby Yeah dvadesetominutni je vrtuljak smrti, apokaliptična i degutantna priča strave o Bobbyu, prezira vrijednom nehumanom sitnom kriminalcu koji živi u neobičnom neprijateljskom svijetu noćnih mora. Krade i nasilan je. Zna da je čudovište i vjerojatno sam sebe pomalo mrzi zbog toga. Također se dosađuje i usamljen je, a dosada ga dovodi u nevolje. Autor će ga osobno predstaviti Animafestovoj publici, ali mi smo bili radoznali te smo ga preduhitrili s nekoliko pitanja na koje su pristigli zanimljivi odgovori.  

Čudovišta, strava i užas, tjelesne preobrazbe, prirođene mane, groteska samo su neke od značajki vaših filmova. Odakle dolazi takva estetika?
Oduvijek sam volio filmove strave kao dijete, a u njima sam se obično poistovjećivao s čudovištima, a ne sa žrtvama. Čak i kada sam kao dijete gledao Ratove zvijezda, nikada se nisam identificirao s Lukeom Skywalkerom. Meni se sviđao Jabba the Hutt! U tinejdžerskoj dobi mislio sam da živim u svom vlastitom filmu s čudovištima jer sam razvio rijetku vrstu akni zbog koje sam izgledao kao deformirano biće!  Te dvije stvari su se spojile kada sam počeo razvijati zanimanje za stvaranje vlastitih filmova. Raditi vlastite filmove mi je vrlo zabavno – nije neugodno. Mislim da su zapravo vrlo slatki.

 Vaš novi kratki film Bobby Yeah već je obilježen kao najopskurniji i najstravičniji film festivala. Što mislite o etiketiranju svojih filmova?

Ljudi će uvijek etiketirati svako djelo koje vide. Ne smeta mi. To je u ljudskoj prirodi. Nisam vidio ostale filmove na festivalu, pa ne mogu komentirati slažem li se s tom etiketom ili ne. Iako je vjerojatno točna...  

Brojni kritičari slažu se da bez obzira na to koliko bizarni bili vaši filmovi, gledatelj nikada ne gubi radnju. Mislite li na te odnose dok radite i na koji se način držite radnje u takvom vizualnom patchworku?

Naravno da ne želim napraviti film koji zbunjuje, tako da se veoma trudim maksimalno  pojednostaviti filmski jezik. Najvažnije je da razumijem namjeru svakog kadra, a zatim da je prenesem što je jasnije moguće. Mislim da je to u osnovi posao svakog narativnog filmskog umjetnika. Ako publika izgubi radnju, to znači da vi kao redatelj niste napravili svoj posao.  

"Jedan od najvizionarskijih žanrovskih filmaša današnjice. Zamislite spoj senzibiliteta Salvadora Dalia, Davida Cronenberga, Ingmara Bergmana, Tima Burtona i braće Quay." To je samo jedan od opisa vašeg rada. Osjećate li pritisak stvaranja originalnog djela i što mislite o autorima s kojima vas uspoređuju? 

Svaki od tih umjetnika za sebe je izvanredan, a definitivno vidim utjecaj svih njih na moj rad – nekih više, nekih manje. U globalu se trudim stvoriti vlastiti identitet. Jedini zbiljski pritisak dolazi iz mene samoga, da mi se svidi ono što radim. Nema mi ništa depresivnije nego kada napravim film i shvatim da mi se ne sviđa. Dakle, trudim se raditi ono što mogu braniti i čime se mogu ponositi. Taj entuzijazam djelomice dolazi i iz toga što radim nešto što se ne oslanja previše na nešto drugo. Ako me previše podsjeti na nešto, onda mi se toliko ne sviđa.

Bobby Yeah napravili ste uz gotovo nikakvu financijsku podršku, između rada na drugim projektima. Jeste li radili sami ili imate ekipu vjernih suradnika?   

Obično radim sa suradnicima. Međutim na ovom sam filmu radio sam. Izgradio sam cijelu scenografiju, svaki kulisu, svaku lutku, sam sam osvijetlio, snimio, animirao i sve montirao. U postprodukciji, kada je film dovršen, surađivao sam sa svojim stalnim dizajnerom zvuka ZnO-om, zajedno smo napravili soundtrack koji sam potom montirao. No uglavnom sam bio sam u mračnoj prostoriji s mnogo čudovišta!  

Trenutačno radite na raznim dugometražnim projektima. Recite nam nešto o njima.

Razvijam nekoliko dugometražnih filmova. Neki su igrani, neki animirani. Ne mogu o njima govoriti precizno jer kad god javno objavim neki nezavršeni projekt, on se jednoznačno raspadne i nikada se ne ostvari!  

Vaši animirani filmovi napravljeni su tehnikom stop-animacije. Što volite kod te tehnike i planirate li isprobati neke nove?

Stop-animacija definitivno je moja daleko najdraža tehnika. Riječ je tajanstvenoj umjetnosti, poput alkemije – oživljavanje neživih stvari. Drugi oblici animacije nemaju tu osobinu. Također volim njezinu nesavršenu čudnovatu prirodu, i vrlo sam osjetljiv oko toga kako treba izgledati stop-animacija. Većina to radi krivo! Naprimjer prezirem kada je preglatka, kada su lutke presavršene. Onda to možete napraviti i na kompjuteru. No ne smije biti ni pretrzava jer tada izgleda amaterski. Mora biti negdje između. Volio bih eksperimentirati s različitim vrstama animacije. Primjerice naslikao sam neke slike, prijatelj želi da ih stavimo u kompjuter i animiramo. No trenutačno za to nemam vremena.