Logo_hovers_2024
Title
Svjetski festival animiranog filma /
kratkometražno i dugometražno izdanje 5. do 10. lipnja 2017.
Svjetski festival animiranog filma / kratkometražno i dugometražno izdanje 5. do 10. lipnja 2017.
hr | en

Intervju: 3 x 3
26/05/14

Na Animafestu 2014. predstavljaju se u Velikom natjecanju i Velikoj panorami s tri potpuno različita, ali vizualno i narativno podjednako briljantna djela. Razlog što im već ove godine nismo priredili veliku retrospektivu leži u pedantnosti njihova stvaralaštva ili jednostavno mladosti zbog koje su do sada predstavili manji broj djela. No kada pogledate Boles Špele Čadež, Kupalište Tomeka Duckija i Odsutan Roberta Catanija zasigurno vam neće biti dosta njihovog specifičnog rukopisa. Stoga ove autore predstavljamo s još tri filma u programu 3 x 3 po izboru umjetničkog ravnatelja Animafesta 2014. Daniela Šuljića. A kad ih je već troje, svaki s tri filma, red je da im i postavimo - tri pitanja.

Roberto Catani (1965) diplomirao je animaciju na Državnom zavodu za umjetnost u Urbinu, gdje od 1989. godine i sam predaje. Autor je festivalskih plakata za festivale u Clermont-Ferrand (2001), Sieni (2001, 2002) i Positanu (2003). Njegovi crteži i filmovi prikazivani su na talijanskim i inozemnim izložbama, a na Animafestu je sudjelovao i 2012. u programu Nova talijanska animacija s filmom La funambola (Hodačica po žici) koji je nagrađen Cartoon d'Orom, najvažnijom europskom animacijskom nagradom. Ponovno ćemo ga prikazati u 3x3 uz filmove Il Pesce Rosso (Zlatna ribica) i La Sagra. Kao što pokazuje i njegov posljednji film Odsutan, Catani je opčinjen alogičnim procesima sna i mašte, vičan vještom preoblikovanju motiva i simbola koji ukazuju na neprilagođenost te sklon bogatom likovnom naslijeđu talijanske umjetnosti, naročito avangarde.

Tomek Ducki (1982) je madžarsko-poljski animator koji potječe iz umjetničke obitelji. Za svoj je diplomski film Crta života (Life Line) bio nominiran za Cartoon d'Or. Studirao je diljem Europe, otisnuvši se s matičnog, po crtanom filmu glasovitog Sveučilišta umjetnosti i dizajna Moholy-Nagy (MOME). Uz Crtu života, u 3x3 prikazuju se Duckijevi filmovi Tihi dodir (Silent Touch) i Basement Jaxx ft Lightspeed Champion: My Turn. Ducki je još 2008. godine proglašen novom nadom svjetske animacije, prije svega zbog nadahnute upotrebe boja i refleksija koje njegove filmove čine pravim slatkišem za oči. Karakterizira ga i posebni interes za tijela u pokretu, kako ljudska poput onih u Kupalištu, tako i mehanička u konceptualno briljantnoj Crti života u kojoj animira antropomorfne zupčanike.

Špela Čadež (1977) slovenska je animatorica s diplomama Akademije medijskih umjetnosti u Kölnu i Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani koja uglavnom stvara u tehnici lutka-filma. Na Animafestu se natjecala 2010. godine u konkurenciji Namjenskih filmova, a ove se godine u Velikoj panorami može vidjeti njena interpretacija priče Maksima Gorkog o sentimentalnoj prostitutki i mladom piscu Boles. U programu 3 x 3 prikazuju se dva Špelina lutka-filma Zasukanec i Bolesni od ljubavi (Liebeskrank) te Zadnja minuta (Last Minute) u kojem je s Marinom Rosset animirala sjene lutaka.

1. Animafest: Možete li istaknuti neka stalna obilježja Vaših djela, smjernice kojih se pridržavate od početaka, preko studentskih i diplomskih filmova, do profesionalnih? Postoji li nešto kao Vaš potpis, leitmotiv koji nadilazi različitost tehnika i tema?

Roberto Catani: Moji su filmovi redom vrlo intimni i osobni, a njihova konstanta leži u kontinuiranom introspektivnom traganju. Formalni i tehnički aspekti, koliko god suštinski za filmsku umjetnost, moraju se prilagoditi temi i emocijama koje djelo pripovijeda.

Špela Čadež: Kada započnem planiranje filma priču postavljam vrlo široko. No naposljetku nekako uvijek završim s povezanim temama ljubavi i usamljenosti. Po mojem mišljenju priča mora "držati vodu" i ona za mene nadilazi tehniku, tako da medij koristim prije svega kao podršku priče. Privlače me nadrealni trenuci koji se mogu iskoristiti u čudesnom mediju animiranog filma.

Tomek Ducki: Osnovni je sastojak mojih filmova strukturalistički pristup pokretu, bilo da se radi o plesu kao u Mojem redu (My Turn), sportu poput umjetničkog klizanja u Crti života ili plivanja prsnim stilom u Kupalištu, tipovima životinjskog ili ljudskog ponašanja i držanja, poput djelomično paraliziranih osoba u Tihom dodiru. Pretpostavljam da mi je svojstven i određen minimalistički i funkcionalni pristup dizajnu jer najprije konceptualno odaberem boje i stil, a potom se trudim upotrijebiti samo nužne elemente. Takav je pristup ujedno i vrlo praktičan: um mi se ne preopterećuje, već se usmjerava na konačnu poruku.   

2. Animafest: Koji su aspekti ljudske prirode s jedne, a koji umjetnički utjecaji s druge strane, najviše doprinijeli vašim djelima?

Roberto Catani: Teme djetinjstva i samoće snažno stimuliraju moju maštu te stoga zauzimaju i središnje mjesto u  filmovima. Stvaram neprestano zaražen drugim umjetničkim djelima, ali i osobama i iskustvima dovoljno snažnima da mi promijene pogled na svijet. U mladosti su me inspirirali filmovi Jurija Norštejna, ali sam se kasnije formirao pod utjecajem drukčijih umjetničkih doživljaja, poput boja Lorenza Mattottija i crteža Anke Feuchtenberger. Važni su mi bili i Goblet, Carriò i Londono, kao i brojne knjige i filmovi. Na sličan se način dinamika svakodnevice u svim svojim vidovima, poput ljudskih odnosa, privlačnosti, razočaranja - ukratko života, oduvijek nalazila u temelju mojih djela.  

Špela Čadež: Ljudski odnosi me najviše privlače kao tema. Više nego li umjetnička djela, na moj rad utjecao je svakodnevni život.

Tomek Ducki: Privlači me način na koji ljudski mozak svaki pokret interpretira kao nešto antropomorfno i znakovito, pa bilo to i puko njihanje grane u zraku. U našem umu ono može postati vrlo kompleksno i čak stvoriti društveno-političke probleme.

3. Animafest: U kojoj se mjeri kreativni proces kroz koji ste prošli s posljednjim filmom razlikovao od onih za prethodna djela i hoće li se on mijenjati u budućnosti?

Roberto Catani: Raniji filmovi ne posjeduju tradicionalnu narativnu strukturu jer su izgrađeni oko sugestivne i simbolične snage pojedinačne slike. U Odsutnom priča ipak nadilazi sliku jer sam se više trudio "reći" negoli "sugerirati". Odsutan je potpuno autobiografsko djelo, čime i film u koji sam emocionalno najviše uložio. Ne znam je li umjetnički i filmski najzanimljiviji među mojim radovima, ali sam siguran da je bio najzahtjevniji i najteži jer su teme kojima se bavi za mene vrlo bolne.

Špela Čadež: Moj posljednji film Boles temelji se na književnosti. Konceptualiziranje fabule i pisanje scenarija na osnovi pripovijetke razlikuje se od stvaranja potpuno nove priče. Na neki je način lakše raditi sa zadanim temeljem, no to je još uvijek daleko od laganog zadatka. Trenutno radim na novom kratkometražnom animiranom filmu u kojem ću koristiti malo drukčiju tehniku - multiplan kolažnu animaciju.

Tomek Ducki: Proces je uvijek isti i nalikuje kopanju zemlje u potrazi za vodom. Lutam poljem s rašljama u rukama i čekam da reagira na mjestu gdje je dobro postaviti izvor. Potom kopam u nadi da ću nakon nekog vremena naići na vodu. Dojma sam da se proces sastoji od 90 % kopanja i 10 % onoga što u konačnici možete vidjeti na filmu. Trenutno eksperimentalno tragam za presjecištem poljoprivrede i animacije. Još mi nije pošlo za rukom kokoši naučiti faziranju, ali sam već pronašao trenutak u životnom ciklusu drva koji se može animirati prije nego li se ono isjecka i iskoristi za grijanje.